Uz dobre želje

S kakvim smo osjećajima ušli u ovu godinu? Da li s talogom nesigurnosti, nelagode, straha, povrijeđenosti i potištenosti, ogorčenja, bijesa, poniženja — s talogom, dakle, svega onoga što je dominiralo našim privatnim životima u protekloj godini, i ponekad, u iskazima pojedinaca, nalazilo puta do javnosti? Svako tko govori u javnosti ima neku pretpostavku o značenju vlastita iskaza za druge. Tko je u protekloj godini govoreći ja mislio mi, tko je sve govorio u naše ime? Mi su ponajprije govorili političari, pa novinari, kolumnisti, urednici koji »po profesionalnoj dužnosti« pišu proslove poput ovoga — svi oni kojima je sama javnost unaprijed dala pravo govora. Ali uz njih su govorili i oni koji su pomislili da njihova privatna priča možda ima pravo na javnost, oni koji su osjetili da je izloženost javnosti, u krajnjoj liniji, jednako tako samoća, da riječi iskazane u javnosti nerijetko jednako tako ostaju bez odgovora, kao što je na gluhoću prisiljena naša šutnja.

Andrea Zlatar (br. 101–127)

Ne mogu se oteti dojmu da je javni govor u Hrvatskoj prošle godine do krajnosti doveo jedno od obilježja kojemu tendira već najmanje tri do četiri godine: javni se govor umnaža sam u sebi i postaje sam sebi svrhom. Polemike, prozivke, svađe, falsificirane izjave, nebrojeni intervjui — sve se to počelo više referirati jedno na drugo, a manje na stvarnost. I time politika u odnosu na medije dobiva, naizgled neizravno, još jednu bitku: uspjela je, kao da je na najcrnji mogući način slijedila izvode baudrillardovske škole mišljenja, od prave javnosti napraviti virtualnu javnost. Govorim to stoga što se i Vijenac nerijetko nalazio u situaciji prepoznavanja da tekstovi koje pišemo i tiskamo idu mimo stvarnosti. Ne mislim da je govor medija neprestano promašivao stvarnost, prije bih rekla da se hrvatska stvarnost sjajno odupire uspostavljanju prave javnosti — svojom šutnjom, neodgovaranjem, neobaziranjem na upite i prosvjede i optužbe. U toj situaciji nema mnogo mjesta za ironiju, samo za pesimizam. Jer, postoji ipak jedan način na koji su mediji izravno povezani sa stvarnošću, a on pripada represivnom modelu: politički tjednici gomilaju tužbe i sudske procese. Relacija između javnosti i stvarnosti u tom je smislu izrazito jednosmjerna: novinari moraju odgovarati za (ne)istinitost iznesenih tvrdnji, dok nema nijednog mehanizma po kojemu bi javnost mogla doista prozvati stvarnost na odgovornost.

O osjećajima straha, nelagode, nesigurnosti, o osjećajima poniženja i ogorčenja, o različitim frustracijama i nemogućnosti da se one riješe govorili su tijekom protekle godine doista mnogi — od vođa sindikata do crkvenih dostojanstvenika, od invalida Domovinskoga rata do muzeologa. U cijelome socijalnom rasponu, od nezaposlenih dvadesetogodišnjaka do umirovljenih akademika, privatni se život prelamao u javnom, kroz govor pojedinaca on se doista prelio u javnost. Privatni osjećaj nemoći naprosto se više ne može pokriti pojmom objektivne nemogućnosti, niti se osobna frustracija dade riješiti zadovoljštinom na razini općenitosti.

Zbog toga su se u javnom diskursu počele pojavljivati riječi kojih prije nije bilo, takozvane apstraktne imenice koje označavaju emocije. I koje više nisu nimalo apstraktne. Neću inzistirati na riječi depresija, iako je ona zbog neobično toploga siječnja višestruko prikladna. Izabrat ću radije riječ koja je običajima vezana za početak nove godine, a to je — želja. Iskoristit ću svoje pravo na govor u javnosti i uporabu neodređene množine, pa se zapitati: Imamo li još uvijek želja? Usudimo li se htjeti?